 |
 |
|
|
DABAR - Sumrak se tiho prikradao grmečkom visoravni, dok je sedamdesetogodišnji pastir Adem Kozar utjeravao poslednje ovce u tor. U tome su mu pomagala dva ogromna psa, bosanska tornjaka, koji su neumorno trčkarala na sve strane trudeći se da niti jedna od životinja ne ostane izvan ograđenog prostora. Adem se sa svojim stadom upravo vratio s obližnje grmečke planine Mrežnice gdje su ovce cijeli dan bile na ispaši. Za svoj boravak Kozar koristi imanje jednog srpskog domaćina smješteno na obodu podgrmečkog sela Dabar. “Ovdje sam već drugu godinu. Gazda je dolazio nedavno i rekao mi da mogu biti ovdje jer je on u Banjaluci i ne misli se skoro vratiti.”, kaže pastir. Adem Kozar tvrdi kako se cijeli život bavi ovčarstvom. Rodom je iz podvlašićkog sela Gluha Bukovica, gdje se ljudi mahom bave stočarstvom. “Kod nas na Vlašiću ovce pasu “pod ručnom”, jer je to velika planina sa strmim stranama. Ovdje u Krajini je malo drugačije, ima dosta ravnih visoravni.”, priča starina dok mu se oko nogu umiljavaju njegovi tornjaci. Adem kaže kako svake godine promijeni nekoliko lokaliteta u Bosni i Hercegovini na kojima boravi više mjeseci. Ističe kako ovce ne vole dugo da borave na jednom mjestu, a nakon dugotrajne ispaše ponestane i hrane za životinje. Prije dva mjeseca Adem je sa svojim stadom od oko tri stotine ovaca dospio na prostor Podgrmeča, a uskoro se ponovo sprema na put. Njegovo krajnje odredište je Glamočko polje gdje će dočekati dolazak proljeća. “Tamo boravim u katunima koji su godinama napušteni. U Glamoču ima puno dobre zemlje koja se ne obrađuje, a Bogom dana je za ispašu. Velika je šteta što se tamo ljudi ne vraćaju svojim kućama.”, smatra Kozar. Stari pastir dodaje kako su ovce za njega najveće bogatstvo, te da se u njegovom kraju stepen imućnosti ljudi mjeri prema broju ovaca koje posjeduje. “Ovce daju vunu i mlijeko. Sem toga, od jagnjetine nema ukusnijeg mesa, pitajte koga hoćete. Ako hoćete možemo odmah da okrenemo jedno.”, samouvjeren je starina. Ponudu smo ovoga puta ljubazno odbili, ali smo ponuđenu mogućnost ostavili za neku drugu priliku, a Adem nam je obećao kako će nas uvjeriti u istinitost svojih tvrdnji. U dugom razgovoru Adem se žali kako su došla teška vremena za nomade. “Gdje god da se pojavimo tjeraju nas. Ne kažem da i ranije nije bilo problema, ali čini mi se da je sada najgore.”, zabrinuto kaže Adem. Dodaje kako su ga prije nekoliko dana posjetila dva inspektora u pratnji policije. “Kažu mi da je zakonom zabranjeno vršiti ispašu ovaca, a ja im odgovaram kako to ni za jednog vakta ničiji zakon nije zabranjivao. Dok sam bio mlađi znao sam otići u Banat sa svojim ovcama, a sada ne mogu ni do Posavine.”, žali se Kozar. Kaže kako su ga upozorili i na životinjske bolesti te su ga tom prilikom pitali da li su mu ovce zdrave. “I ovce kao i ljudi imaju puno bolesti koje ih napadaju. Nekada se znalo desiti da ugine i više od pola stada. Nijedan veterinar ne može izliječiti ovcu kad je bolesna.”, tvrdi stari pastir. Adem kaže kako je ovakav način uzgoja ovaca na izdisaju, jer je sve manje onih koji su danas spremni da se bave nomađenjem. Ističe kako je ovo posao koji zahtijeva veliko odricanje, što se posebno odnosi na porodični život. “Mogu ti reći da nisam ni primjetio kada su mi sinovi odrasli, toliko sam često bio kod kuće. Žao mi je što ni jedan nema namjeru da nastavi ovaj posao, ali neka su mi živi i zdravi.”, zadovoljno kaže starina. Sem bolesti i općinara, najveća opasnost za ovce su vukovi, kaže Adem Kozar, dodajući kako su to životinje s kojima decenijama bije ljuti boj. “Vukovi su naročito opasni zimi, kada zbog snijega teško love ostalu divljač. Tada se spuštaju u blizinu naseljenih mjesta i vrebaju sve što im može biti hrana. Ovce i psi su im najveće poslastice.”, kaže Adem. Nerijetko se znalo dešavati, kako tvrdi, da vukovi upadnu u tor sa ovcama i naprave pravi masakr. Kada vuk nanjuši krv skoro ga je nemoguće otjerati, tvrdi Adem Kozar. “Dešavalo se da vuk uhvati ovcu za noge. Ja vučem na svoju stranu, on na svoju. Njedan ne popušta.”, kroz smijeh se prisjeća pastir jednog od neobičnih događaja s ovim zvijerima. Adem tvrdi kako je pas za vukove veća poslastica od ovaca, te da čopor primjenjuje posebnu taktiku u takvim slučajevima. “Obično se vučica dovuče do psa, koji sluđen krene za njom. U šumi ga čeka čitav čopor i tu priča završava.”, priča Adem dodajući kako su mu vukovi na ovaj način ubili veliki broj pasa. Kozar priča i zgodu sa medvjedom koja se dogodila u njegovoj mladosti. “Probude me iz sna neki šumovi. Bilo se već razdanilo, kad vidim medvjed hod oko tora. Ni psi ga nisu opazili. Ja dreknem, uto se i psi probude, a medvjed uplašen pobježe u šumu.”, prisjeća se pastir ovog neobičnog događaja. Svoje zgode, Adem bi, kako kaže, mogao prepričavati danima. Noć je već bila okovala planinski pejsaž i valjalo se lošim planinskim putevima vratiti u dolinu. Pozdravili smo se sa starim pastirom i još jednom ga podsjetili na njegovo obećanje. Adem je počeo da se sprema na počinak jer, kako nam je na rastanku rekao, sutra je novi dan i valja s ovcama ponovo na ispašu. |
|
Cijeli život bavi se ovčarstvom