BH Tornjak  

Historijski prikaz postanka bosanskohercegovačkog pastirskog psa tornjaka
Salkić A., Katica V., Šakić V., Almira Softić, Spahović -Salman Marela*


Kratak sadržaj

U radu je dat kratak pregled filogenetskog razvoja, puteva širenja pasa planinskog tipa od Tibetanske visoravni do planinskih predjela Evrope i Sjeverne Afrike. U istraživanju su korišteni autentični historijski dokumenti o pasmini, u cilju rasvjetljavanja historijskih pretpostavki o nastanku tornjaka. Poseban utjecaj nastanku tornjaka vezani su za ekološke faktore i način života ljudi u planinskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Na njegovo formiranje su najviše utjecali ekološki faktori, te čovjek svojim potrebama da ima zdrave, snažne, pse skromnih hranidbenih i smještajnih zahtjeva, dobrih odbrambenih osobina, te kvalitetan mehanizam zaštite od prirodnih nepogoda.

Ključne riječi: tornjak, pasmina, putevi širenja, historijska građa, ekološki faktori

 

Uvod

Dosada je razvijeno više teorija nastanka pastirskih pasa. Neki autori tvrde da su europski pastirski psi nastali prvobitno od Canis familliaris inostranzew i u bronzanom periodu i da su se miješali sa oblikom Canis familliaris matris optimae. Po toj teoriji u ovu grupu pastirskih pasa ubraja se i tornjak. Drugi autori smatraju, da su pastirski psi nastali nešto kasnije, a ostali su stanovišta o neeuropskom nastanku pastriskih pasa, tačnije od tibetanskog vuka, koji se tokom niza godina širio sa stočarima u druge krajeve Azije i Evrope. Ovom prilikom ćemo se osvrnuti na posljednju navedenu, zbog realne mogućnosti dešavanja, obzirom da su psi kao čovjekovi pratioci tokom seoba naroda i čestih ratnih pohoda sa istoka na zapad dospjevali u nova područja. Tamo su ostajali, prilagođavali se novim ekološkim u vjetima i međusobnim interakcijama postajali dio biodiverziteta tog područja, ne gubeći konstitucijsku osnovu zajedničkog pretka koji se može pronaći u manjem ili većem populacijskom broju na putevima širenja sa vrlo malim varijacijama.



Historijski fakti o postanku tornjaka


Smatra se da su se psi sa Tibeta širili slijedećim smjerovima:

- Zapadni smjer
- Zapadni Maloazijski smjer
- Zapadni Kavkaski smjer
- Zapadni Sjeverno-afrički smjer
- Sjeverni smjer
- Sjeverni Azijski smjer
- Sjeverni Uralski smjer
- Sjeverni Europski smjer

 


Slika1.Preuzeto iz Knjige "Hirten und Hütehunde" K. H. Finger (6)

 


Slika 2. Prikaz smjerova širenja tibetanskog psa

Pretpostavlja se da su tornjake doveli stočari nomadi. Osim toga, interesantno je istražiti kako se tornjak pripitomio od vuka u predhistorijskom periodu na prostorima Bosne i Hercegovine. Ni danas nije rijetka pojava pripitomljavanja štenadi vuka ili kurjakau planinskim predjelima naše države. Može se pretpostaviti da "Velike seobe naroda" nisu imale presudnu ulogu na život i razvoj kulture starosjedilaca ovih prostora, koji su imali ustaljene navike i način svog života. Starosjedioci Bosne i Hercegovine (cit. prema br. 20) imali su svoju vjeru, a vrhovno božanstvo im je bilo Silvan, koji se prikazuje kao šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. U vremenu kad je cijela Europa prihvatila kršćanstvo, Bosanska država imala je svoju autokefalnu crkvu i jedinstven nadgrobni spomenik u svijetu - stećak (15, 20, 21).

Istražujući razvoj velikih pasa na ovim prostorima, a kasnije i tornjaka, istorijski semogu definirati dvije grupe, i to:
a) autentični istorijski izvori
b) preneseni istorijski izvori

a) od autentičnih historijskih izvora poznati su slijedeće:

Starosjedioci Bosne i Hercegovine imali su svoju vjeru a vrhovno božanstvo im je biloSilvan, koji se prikazuje kao šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Po Spahiću
(17) odlučujuću ulogu za razvoj kulture i običaja na prostoru Bosne i Hercegovine su imali autohtoni narodi a Kelti, Iliri, Slaveni i drugi imali susporednu. Imajući ovo u vidu činjenica je da "Velike seobe naroda" nisu imale presudnuulogu na život i razvoj kulture starosjedilaca, koji su imali ustaljene navike i način svogživota dugi niz godina. Knežević (11) navodi slijedeći citat: "Uzdajući se najviše u dobrog ovčarskog psa, naš je stočar toga psa uzgajao i pazio kao najboljeg druga i kao skupocjenu domaću životinju. Po danu bi mu ovaj pratio stado na paši, a po noći bdio kraj tora i odbijao napade zvijeri. Pravi čoban odgaja svoga tornjaka još iz mladosti tako da postane najveći dušmanin vuku. Dobro ga hrani, tetoši mu i brižno pazi, samo da bude što jači i u borbi sa vukom što žešći. Po tim osobinama ga on cijeni, te ga često puta po vrijednosti izjednače sa najboljim volom."

Bosanski tornjak je nebrojeno puta opisan i kao ilirski ovčar u kontekstu njegovog eksterijera, prebivališta, standarizacije pasmine. Truhelka (10, 20, 21) navodi da je u Srednjem vijeku Kraljevina Bosna imala je svoju autokefalnu crkvu i jedinstven nadgrobnispomenik u svijetu - stećak. Bauer (4, 5) pominje značajnu skupinu pastirskih pasa na planini Vlašić koja već godinama zaokuplja pažnju kinologa, pa se može nadati da će biti uskoro izvučen i spašen iz zaborava. Dalje, Bauer (4) opisuje i Tornjake sa Majevice, kojis u po opisu eksterijera nisu ništa drugo do izvorni psi sa Vlašića.


Slika 3. "Bosanski stečci", Foto A.Salkić, Orig. 2006.

 


Slika 4. (Lijevo). "Bosanski pas" stećak iz Gvoznog kod Kalinovi ka XV stoljeće. Foto A. Salkić, Orig. 2006.
Slika 5. (Desno). "Zgošćanski stećak" iz sela Donja Zgošća kod Kaknja. Foto A. Salkić, Orig. 2006.

 


Slika 6. ( Lijevo) Dobar primjerak iz Buđeva u Sandžaku.
Slika 7. (Desno).
Pas 'Bjelov" sa Vlašića koji ne odgovara standardu, jer nije jednobojan nego šaren (uši) (9).

b) Od prenesenih izvora navodimo:

U standardu tornjaka (2) pominje se zapis Bosanske katoličke crkve iz 1067.godine, koji se ponavlja u zapisima Đakovačkog biskupa Petra iz 1374. godine i izvještaju Đakovačkog kanonika i upravitelja biskupskih dobara u Đakovu Petra Lukića iz 1752. Takođe u standardu (14) imamo slijedeću konstatciju koja se tiče historijata nastanka pasmine: "Kao i većina pastirskih pasa i Tornjak ima zajedničko porjeklo s njima - molosi. Drugi sudionici u njegovu nastajanju nisu poznati. Najvjerojatnije je da su ga stari Slaveni (Hrvati) prilikom seobe doveli sa sobom u ove krajeve iz svoje prapostojbine. Prema rezultatima znanstvenih istraživanja dr. fra Silvija Grubišića, bibličara i etnologa, skoro je neosporno da su Hrvati krenuli u seobu iz područja današnjeg Irana - nekadašnje darijeve Persije - a kod Hrvata je u novoj postojbini najprije zabilježen. To bi išlo u prilog pretpostavci njegova porijekla od tibetanskog mastifa" (14).

Ekološki uvjeti uzgoja

Prosječna nadmorska visina u Bosni i Hercegovini je preko 600 metara i spada ugrupu planinskih zemalja. Oko 63% BiH je prekriveno šumom, bogato vodotocima koje omogućavaju relativno povoljne uslove za život domaćih i divljih životinja. Klima je kontinentalna sa primjesom mediteranske klime, što uslovljava velike snježne padavine, tako da je period zadržavanja snijega na planinskim predjelima često duži od 170 dana. Temperaturna kolebanja tokom godine su česta. Temperaturni raspon je širok i ide u ekstremnim granicama od -40 °C i niže pa do +45 °C. Ponekada u ljetnom periodu bude i kratkotrajnih snježnih padavina. Česti oštri vjetrovi, guste magle, jako sunce, obilne rose čine spregu djelovanja na životinje, gdje one moraju razvijati prirodnu barijeru u vidu oštre, duge i guste dlake sa bujnom poddlakom. Osobina dlačnog pokrivača kod tornjaka i drugih domaćih životinja u našoj zemlji je dominantno nasljedna eksterijerna osobina koja omogućava solidnu zaštitu od nepredvidivih i eksternih vremenskih prilika. Sličnim mehanizmom zaštite su "opremljeni" svi divlji "članovi" bosanske faune, sa izražajnijim osobinama kod onih koji ne padaju u hibernaciju tokom zime. Stoljećima su kod nas vuk i medvjed stalna prijetnja domaćim životinjama i odgajivačima stoke. Na formiranje tornjaka u prilagođavanju na ekološke uvjete najviše je uticao čovjek svojim potrebama da ima zdrave, snažne i velike stočarske pse skromnih hranidbenih i smještajnih zahtjeva, te kvalitetan mehanizam zaštite od prirodnih nepogoda, a posebno mogućnost zaštite imovine od velikih divljih karnivora i nepoželjnih posjetilaca u planinskim predjelima BiH (1, 3, 7, 12, 13, 16, 18, 19).

 

ZAKLJUČCI

  • U svim dosadašnjim pisanim historijskim dokumentima spominje se tornjak kao pasmina pasa isključivo iz Bosne i Hercegovine.
  • Niti jedan zapis o tornjaku mlađi od 10 godina nije nađen nigdje osim u Bosni i Hercegovini.
  • Stećak koji prikazuje tornjaka postoji jedino u Bosni i Hercegovini i datira iz Srednjeg vijeka.
  • FCI (Federation Cynologique International) je priznao tornjak kao bosansko-hercegovačko hrvatskog pastirskog psa tornjaka.
  • Život na bosanskim planinama ključni je faktor i uslovio je formiranja pasa duge dlake kao značajna karakteristika i kod drugih životinja koje čive u hladnijim predjelima.
  • Zahvaljujući ekološkim uslovima tornjak se mogao jedino formirati u Bosni iHercegovini.
  • Kod prenesenih izvora nismo uspjeli doći ni do jednog originala navedenih dokumenata,
    tako da se oni nemogu uzeti kao relevantni kada je u pitanju nastanak tornjaka.

 

LITERATURA

  1. ---: Jugoslovenski Kinološki Savez, Beograd: Knjiga jugoslovenskog uslovnogrodovnika za Bosansko-hercegovačkog pastirskog psa - tornjaka. Službeno glasilo JKS "Bilten JKS-a", br. 20, 21, Beograd, 1981.
  2. --- : Jugoslovenski Kinološki Savez, Beograd: O Tornjaku. Stručno i informativno glasilo kinološkog saveza. Beograd 1981.
  3. Antić S., Milosavljević S.: Prilog poznavanju planinskog ovčarskog psa Srbije. Zbornik Srpske akademije nauka i umjetnosti. Knjiga 13, str. 81-94, Beograd,1951.
  4. Bauer M.: Pas moj prijatelj. Knjiga. Zagreb, 1985.
  5. Bauer M.: Vaši kućni ljubimci. Knjiga, Zagreb 1977.
  6. Finger K.H.: Hirten und Hütehunde. Stutgart, 1988.
  7. Hauzlovski M.: Ari na Vlašiću. Moj pas, br. 10, str. 228-229, Zagreb 1973.
  8. Horvath Š.:Bosansko-hercegovački pas Tornjak naša nova pasmina. Moj pas, br.3,4, Zagreb, 1980.
  9. Hrasnice F., Ilančić D., Šmalcelj I., Pavlović S., Rako A.: Specijalno stočarstvo. Izd. poljoprivredni nakladni zavod - Zagreb, 1958.Ć
  10. Imamović E.: Prostor Bosne i Hercegovine u prethistoriji i antici. štab vrhovne komande oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, press centar Armije R BiH, Sarajevo, 1994.
  11. Knežević M., Knežević R.: Vuk, život, štetnost i tamanjenje, Institut za šumarstvo i drvnu industriju NR BiH, Sarajevo, 1956
  12. Kovačević T.:Standardizovanje Vlašićkog ovčara. Moj pas, br. 4, str. 91., Zagreb,1973.
  13. Kozina A.: Tornjak. Lovački list SLO BiH. Sarajevo, 1981.
  14. Kozina A.; Perković H.; Krasić S.: BOSANSKO-HERCEGOVAČKI PASTIRSKI PAS - TORNJAK Standard, Travnik, 05.10.1990.
  15. Malcolm N.: Povijest Bosne- Kratki pregled/Noel Malcolm; (prijevod Zlatko Crnković). Zagreb: Erasmus Gilda, Novi Liber, DANI; str.370, Zagreb - Sarajevo1995.- XXVI.
  16. Orban R.: Pasmine i sojevi autohtonih pastirskih pasa planinskih i brdskih krajeva Jugoslavije. Moj pas, br. 5, 6, 7, str. 78, Zagreb, 1958.
  17. Spahić B.: Nacionalni antimarketing ex- Yu i BH naroda. Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2001.
  18. Spasojević T.: Izvještaj sa sastanka Stručnog odbora JKS održanog 11.1. 1968. godine u Beogradu. Moj pas, br. 1 i 2., str. 3., Zagreb, 1968
  19. Šakić V., Salkić A., Katica V., Almira Softić: Pas tornjak dio kulturno-historijske baštine Bosne i Hercegovine. II Simpozij Poljoprivrede, Veterinarstva, Šumarstva i Biotehnologije sa međunarodnim učešćem, Bihać, 2004.
  20. Truhelka Ć.: Bosanska narodna (patarenska) crkva. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, str. 783-786, Sarajevo 1942.
  21. Truhelka Ć.: Srevovječni stećci Bosne i Hercegovine. Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I, str. 629-641, Sarajevo 1942
 
Copyright © 2002-2015 | bhtornjak.com
Sva prava zadržana.